Tko još nije bio na stupu srama?

Cijena izloženosti

Sa samo 16 godina našla sam se na stupu srama. Htjela sam pobjeći, ali nisam imala kamo. Osim što sam bila izložena, što je sve to ponosa koji sam skupila u tako malo postojanja visjelo na tom stupu zajedno sa mnom, shvatila sam kako su muškarci slabiji spol. Jer upravo me slabost muškarca dovela do toga. Kada se slabost pretvorila u laž, odlučila sam radije visjeti nego sići u svijet koji tolerira slabost, laž i prijetvornost zamaskiranu u sigurnost. Žene su u ovoj priči bile prevarene, ali svakako jače i iskrenije.

Svijet prije razočaranja

Odrasla sam s bratom koji je deset godina stariji od mene. Istina je da mi je neminovno brat bio uzor. Ne roditelji. Danas sam uvelike osoba kakva jesam zbog njega. Nije svjesno utjecao na to, ali sam upijala obrasce koje sam počela primjenjivati. Roditelji su imali drugačiji odgoj prema nama, ali ne toliko na temelju spola, koliko na temelju razlike u godinama, koja je bila velika, a činjenica je i da su roditelji u deset godina ostarjeli i postali „mekši“, pa sam malo bolje prošla.

Nisam odrasla u ideologiji da je isti svijet drugačiji za muškarce i za žene. Zaista nikada nisam to pomislila, niti se s time morala suočavati, sve dok muškarac nije to iskoristio. Tu prešutnu blagonaklonost društva u kriznim situacijama.

Kad žena postane dio tuđe priče

Nazvat ću situaciju kriznom, jer upravo se tada događa disbalans. Kada žena pristane sudjelovati u priči koju je zamislio muškarac i koja treba ostati u gabaritima koje je on zamislio. Svjesno ili nesvjesno ona izlazi iz svoje priče i postaje dio njegove i tu za ženu postaje riskantno. Društvo voli poznate priče, priče koje su umjerene, koje ne izazivaju reakcije. Žene se toga posebno trebaju držati ako ne žele završiti na stupu srama.

Težina riječi nije jednako raspoređena

U svim tim, nazovimo ih kriznim situacijama, kormilo je u muškim rukama, smjer također, a društvo gleda u njega. Naivno je misliti kako nam riječi imaju istu težinu. Naše priče mogu biti iste ili drugačije, ali samo je njegova priča istina. I u to vjeruju svi. I žene i muškarci.

U nekom trenutku ni vi više ne znate što je prava istina, toliko je svijet podložan dominantnijoj percepciji. Nećete to znati ako ste igrali po pravilima i ostali dosljedni strahu od izloženosti. Ali, ako ste ikada u životu poslušali bilo što drugo osim zdravog razuma, primjerice srce ili nagon ili strast ili čežnju ili požudu ili usamljenost ili naivnost ili zaljubljenost, vjerojatno ste i vi stajali na stupu srama. I neka ste, nadam se da ste to odradili ponosno.

Društvo ne bira istinu

Nemojte me krivo shvatiti. Svijet nije uvijek na strani muškaraca, već samo onda kada je potrebno birati strane.

Odluke društva treba izbjegavati. Dovoditi se uopće u situacije da očekujete odluke, jer se možete razočarati. Svijet zna razočarati kada više nije pitanje što ćemo nego kako ćemo.

Sve što vrijedi nauči se izvan komfora

Treba izbjegavati sve što vas kompromitira, ali treba i živjeti, griješiti. Kako inače naučiti?

A imamo itekako što naučiti o življenju, više nego o životu samome. Bilo bi mi više žao da nikada nisam vidjela život sa stupa srama, nego da sam ostala promatrati sve koji su ikad na njemu visjeli. Emocije i lekcije koje se nalaze izvan komfora su one koje vas grade i zbog kojih znate da ste živi. Zato, tko još nije bio na stupu srama, još stigne. 😉