Ne tugujemo samo za onim što je bilo, nego i za svime što je tek moglo biti

Postoje datumi u godini koji nas, bez obzira na to koliko je vremena prošlo, vrate na mjesta za koja smo mislili da smo ih odavno napustili. Dovoljna je jedna pjesma, miris, fotografija ili datum na kalendaru da se ponovno susretnemo s onim što smo izgubili, s ljudima koji više nisu dio našega svakodnevnog života i s osjećajima za koje smo možda vjerovali da su s vremenom trebali postati tiši.

Nedavno je bila godišnjica smrti mojega tate. Prošlo je trideset i jednu godinu otkako ga nema. I dok su se približavali Svi sveti i Dušni dan, ponovno sam razmišljala o tome koliko zapravo možemo tugovati za nekim ljudima i za čim sve tugujemo kada ih izgubimo.

Trideset i jedna godina prošla je otkako ga nema. Toliko vremena, a toliko toga što je ostalo neproživljeno, neizgovoreno i neostvareno.

I baš sam se zato zapitala za čim sve zapravo tugujemo kada izgubimo nekoga.

Tugujemo za osobom, za njezinim glasom, prisutnošću, zagrljajem, za razgovorima koje smo vodili i trenucima koje smo dijelili. Tugujemo za onim što smo imali, za onim što smo poznavali i za osjećajem da je netko bio dio našega svijeta. No ponekad tugujemo i za nečim što nikada nismo imali priliku upoznati.

Za odnosom koji se nije stigao razviti. Za pitanjima koja nikada nismo postavili. Za razgovorima koje smo zamišljali da ćemo jednom voditi, za važnim životnim trenucima u kojima smo željeli da ta osoba bude uz nas i za svim onim običnim, svakodnevnim trenucima koji bi možda bili posebni samo zato što bismo ih dijelili s njom.

Tugujemo za budućnošću koju smo zamišljali.

Za svim onim što je moglo biti da je osoba ostala, da smo dobili još vremena, da su okolnosti bile drukčije ili da je odnos imao priliku postati ono čemu smo se nadali.

Možda upravo zato tuga ponekad traje mnogo dulje nego što okolina očekuje. Ljudi oko nas vide vrijeme koje je prošlo i pitaju se zašto nas nešto još uvijek boli. I sami se ponekad uhvatimo kako se preispitujemo bismo li nakon toliko godina već trebali biti mirni, prihvatiti ono što se dogodilo i nastaviti dalje.

Kao da postoji neki rok u kojem bismo trebali završiti s tugovanjem. Kao da se ljubav, čežnja i osjećaj gubitka mogu uredno pospremiti onda kada kalendar pokaže da je prošlo dovoljno vremena.

No ne tugujemo svi na isti način, niti za svima tugujemo iz istih razloga.

Netko tuguje za roditeljem kojeg je izgubio u djetinjstvu i za svim godinama tijekom kojih je želio imati njegovu podršku. Netko tuguje za odnosom s roditeljem koji je još živ, no nikada nije bio onakav kakav mu je bio potreban. Netko oplakuje partnera s kojim je zamišljao starost, a netko prijateljstvo koje je završilo bez oproštaja i objašnjenja. Netko tuguje za osobom koju je jedva poznavao, a ipak osjeća prazninu jer je njezin odlazak značio gubitak mogućnosti da je tek upozna.

Isto tako, ne moramo izgubiti nekoga smrću da bismo osjetili gubitak. Ponekad osobe koje su nekada bile važan dio našega života jednostavno više nisu u njemu. Prekinemo partnerski odnos, završi prijateljstvo, udaljimo se od članova obitelji ili shvatimo da odnos kakav smo željeli nikada nećemo imati. Osoba je i dalje živa, možda je svakodnevno susrećemo, znamo gdje je i kako živi, no odnos koji smo imali više ne postoji.

I takvi gubici mogu boljeti jednako snažno. Ponekad čak i teže jer nemamo jasan trenutak oproštaja, rituale koji prate smrt ni društveno priznanje da imamo pravo tugovati. Okolina često očekuje da ćemo nakon prekida veze jednostavno nastaviti dalje, pronaći nekoga drugoga ili se pomiriti s činjenicom da je odnos završio.

No što kada ne tugujemo samo za osobom, nego i za svim onim što smo s njom planirali? Za zajedničkim životom, obitelji, putovanjima, svakodnevicom, za verzijom sebe kakva smo bili u tom odnosu? Što kada nam ne nedostaje samo osoba, nego i osjećaj pripadanja, sigurnosti i budućnost koju smo uz nju zamišljali?

Na prvi pogled, ti se gubici mogu činiti potpuno različitima. Ipak, ono što im je zajedničko jest da s njima ne gubimo samo ono što je postojalo, nego ponekad i ono čemu smo se nadali.

Ne oplakujemo samo odnos kakav smo imali, nego i odnos kakav smo željeli imati.

Upravo zato tugovanje ima svoje mjesto i u psihoterapijskom procesu. U terapiji ne moramo dokazivati da je naš gubitak dovoljno velik, da je odnos bio dovoljno blizak ili da je prošlo dovoljno vremena kako bismo imali pravo govoriti o svojoj boli. Ne moramo umanjivati ono što osjećamo samo zato što mislimo da je netko drugi imao težu priču ili zato što nam se čini da bismo već trebali biti dobro.

U psihoterapiji imamo prostor tugovati za preminulim osobama, no jednako tako i za vezama koje su završile, prijateljstvima koja su se raspala, roditeljskim odnosima koji nikada nisu ispunili naša očekivanja ili ljudima od kojih smo se morali udaljiti. Možemo oplakivati i odnose u kojima smo ostali, a u kojima nikada nismo dobili ono što nam je bilo potrebno.

Ponekad je potrebno tek stvoriti prostor u kojem ćemo moći izgovoriti ono što možda nikada nismo imali priliku reći. Prostor u kojem ćemo priznati da smo nešto željeli, da smo se nečemu nadali i da nas boli što se to nije ostvarilo.

U tom procesu ne oplakujemo samo drugu osobu, nego se susrećemo i s vlastitim očekivanjima, potrebama i snovima. Dajemo značenje onome što smo izgubili i polako učimo živjeti sa spoznajom da neke priče nikada nećemo moći dovršiti onako kako smo zamišljali.

To ne znači da ćemo prestati voljeti, zaboraviti ili da nam više nikada neće nedostajati. Možda prihvaćanje upravo i jest u tome da prestanemo očekivati od sebe da nam netko prestane nedostajati samo zato što je prošlo mnogo vremena.

Dok su se približavali Svi sveti i Dušni dan, ponovno smo imali priliku zastati, prisjetiti se onih kojih više nema, zapaliti svijeću i donijeti cvijet. Iza svakoga imena na nadgrobnom spomeniku postoji nečija priča, odnos koji je postojao ili je tek trebao postojati, nečiji nedovršeni razgovori, neizgovorene riječi i uspomene koje ostaju živjeti u onima koji su nastavili dalje.

No takva sjećanja ne pripadaju samo određenim datumima u kalendaru. Ona su dio nas i vraćaju nam se u trenucima u kojima ih možda najmanje očekujemo.

I dok razmišljam o svemu tome, vraćam se na činjenicu da ne moramo svoju tugu opravdavati brojem godina koje su prošle, bliskošću koju smo imali s osobom ili time razumiju li drugi zašto nam još uvijek nedostaje.

Ne moramo je skrivati, umanjivati ni požurivati. Ne moramo se uvjeravati da smo nešto trebali preboljeti samo zato što je prošlo mnogo vremena.

Ponekad je dovoljno dopustiti si da osjećamo ono što osjećamo, bez potrebe da to odmah promijenimo, objasnimo ili učinimo prihvatljivijim drugima.

Jer kada nekoga izgubimo, ne gubimo samo njegovu prisutnost. Gubimo i sve ono što smo zamišljali da ćemo s njim još doživjeti. Gubimo neke buduće razgovore, zajedničke trenutke, mogućnosti i verzije života koje nikada neće postati stvarnost.

I zato mislim da u tugovanju trebamo ostaviti prostora i za ono što se nije dogodilo. Za odnose kakve smo željeli imati, za riječi koje smo čekali čuti i za sve ono čemu smo se nadali.

Ne moramo prestati tugovati da bismo nastavili živjeti. Možemo prihvatiti da nekoga više nema, a istovremeno žaliti za svime što smo s njim još željeli imati.

I za tim imamo pravo tugovati.